Zapažanja o Kontradikciji i njihovom raspadu

[Bilješke Ken Knabba o američkoj pro-situ grupi Kontradikcija čiji je bio član; te njihovom radu, disoluciji i konačnom raspadu.]

„Znači ... priča ... se ne raspršuje u beskraj poput banalne stvarnosti; umjesto toga moramo ju organizirati. Princip organizacije postane ono nešto što je bilo tajno u stvarnosti. Ranije, ono aktuelno je lutajuće jer se ustrojavajuća figura nije primjećivala; sada kada se dopušta da privuče pažnju, ostatak se uklapa... Pričajući priču, autor se oslobađa od određene faze svog života... Očito, kvar fleksibilnog međusobnog djelovanja mašte i stvarnosti ima opću važnost daleko iznad slučajeva specifične inhibicije pisanja.” —Paul Goodman, „O spisateljskoj blokadi“

„ 'Na čemu radiš?' pitao je gospodin Keuner. 'Imam puno problema', odgovorio je. 'Pripremam se za svoju sljedeću pogrešku.' ” —Bertolt Brecht, „Anegdote gospodina Keunera“

U rujnu 1972. godine grupa „Proturječnost“, član sam bio, raspuštena je. Procjenjujući prema ciljevima koje je ta grupa postavila, nije uspjela.

* * *

"Autor se uključuje u pripovijedanje stvarne priče, kada odjednom kaže sam sebi: 'Oh, ali - vidim, sjećam se - ako to kažem i pokušam ga ujediniti dramatično, morat ću spomenuti - to. Ali to nisam predvidio! '” —Goodman, op. cit.

Povijest Proturječnosti ne može se odvojiti od povijesti onoga što je preuzela kritizirati: „pokret“ i „kontrakulturu“ u Sjedinjenim Državama. Ambivalentnosti tih istovremeno stvarnih i spektakularnih entiteta odražavale su se u zagonetkama u kojima smo se našli u godinu dana našeg proučavanja ovog projekta. Naša djelotvorna prihvaćanja tih pojmova, čak i ako smo ih kritizirali, mjerila su naše vlastito nerazumijevanje moderne društvene situacije i našeg vlastitog položaja u njoj.

Ponekad smo se zapravo oporavljali tamo gdje smo nastojali otkriti oporavak. Na primjer, vrlo različiti i često sjajno spontani činovi, poput malih grupa za raspravu ili praktičnog odbacivanja seksualnih uloga, mogli bi se u našim skicama pridružiti najciničnijim staljinističkim manipulacijama pod kategorijom "oslobađanja žena"; koja je pak bila tretirana u prilično neprimjerenom kontekstu interne dinamike pokreta, kao npr. nejasna radikalna grana ili izvan nje. Čak i ako se gleda na suprotan način, ovo je davalo malim ljevičarskim organizacijama kredibilitet za utjecaj koji samo žele da imaju! Organizacija naše kritike može se retrospektivno vidjeti kao kontinuirani pokušaj rasplitanja onoga što smo u prvoj fazi zamotali. U procesu smo se vrlo zapetljali! Svaki problem na koji smo naišli (a bili smo barem dovoljno lucidni da prepoznamo njihovu mnogobrojnost) prividno se rješavao preuređenjem ili proširenjem izvornog projekta čiji oblik je zapravo bio glavni izvor naših poteškoća. Postali smo žrtve svoga vlastitog projekta, čiji je zaključak, neodređenim odgađanjem u budućnost, gurnuo u stranu naše angažmane u pitanjima od mnogo veće važnosti i interesa za nas. Došli smo do toga da smo fetišizirali fetiše koje smo željeli demistificirati. Bilo je preostalo za samu stvarnost da naposljetku prisili našu zamjenu projekta: kada je sam taj "pokret" znao da je mrtav (vidi obilje analiza "što je pošlo po zlu" i pokušaje umjetnog disanja od strane njegovih starih pristaša u razdoblju 1971-72), sve što je ostalo bilo je napraviti precizniju autopsiju. To je bilo previše. Pripremili smo odabir najznačajnijih naših "političkih i kulturnih rukopisa 1971." [Kritika novog lijevog pokreta i O siromaštvu hipi života] za distribuciju bliskim drugovima i napustili projekt (i naš časopis) početkom 1972.

(Nekoliko primjeraka tih nacrta našlo je svoj put u ruke manje diskriminirajućih čitatelja, koji su ih distribuirali i čak izrazili interes za njihovo ponovno tiskanje. Nikakva takva publikacija članaka u ovom nedovršenom obliku nije bila namjeravana od strane Contradiction-a.)

Naši nacrti bili su dobri u praćenju unutarnjih proturječnosti i razvoja Yippiesa, Weathermena, političkih kolektiva, u proučavanju specifičnih oblika siromaštva hipi života, itd. Ali naši pokušaji.

No naši pokušaji da ove događaje smjestimo u širi kontekst društva - to jest, opozicije tom društvu - bili su grubo, umjetno, nestvarni ili nepostojeći. U stvari, nismo u potpunosti razumjeli poziciju hipija ili lijevih studenata jer smo bili previše blizu toj poziciji sami. Mogli smo analizirati apsurdnost različitih ideja i ponašanja, ali nismo znali zašto su se te ideje i ponašanja pojavila u prvoj ruci.

Mnoge stavove, iluzije i ponašanja koja smo analizirali kao hipi pokret zapravo se odnose na širi, ali ipak ograničen socijalni sloj. Tako da, gdje smo ponekad prihvatili spektakularnu ideju hipija kao kulturnog predvodnika (dok smo izvlačili različite zaključke o vrijednosti njihovih "inovacija"), tako je kasnije slijedila i imitirala cijelo društvo u razrijedjenom obliku, tim je više slučaj da je određeni sloj proizveo određene ideje i ponašanja, a da je dio tog sloja - hipi - samo najekstremnijim i najvidljivijim načinom izrazio te ideje i ponašanja nesigurnosti. Prihvatiti sebe, pasivno "iskopavati stvarnost", "teći sa stvarima" ništa drugo nije nego ideologija potrošača ovog sloja društva. Tako da, ako maleni službenik ili plaćenik spektakla prihvati hipi manire i ideje, ti maniri i ideje se ne razvodnjavaju; vraćaju se svom izvoru. Ovaj prilično neoblikovani sloj uključuje posebno izravne proizvođače i agente društvene falsifikacije - dizajnere oglasa, učitelje, savjetnike, umjetnike, psihologe - pa je stoga sasvim prirodno da je tako osjetljiv na "neuspjeh komunikacije". (Za razliku od izravnog proizvođača roba koji se mora prisilno uključiti u grupe susreta koje vrlo neuspješno pokušavaju usaditi "osjećaj zajednice" u njegov manje kompromitirajući rad. On radije gleda sport i avanture nego ponizno upija kulturne remikse. On uzima svoju otuđenost ravno.) Ovaj sloj brine se o tome da troši samo "to je ta društvena skupina koja brine o potrošnji samo "kvalitetnih" proizvoda. U tom smislu, hipi je izviđač vanguardije jer pomaže otkriti i otkriti proizvode koji utjelovljuju tu kvalitetu, od organske hrane do organskih iluzija. Kada se sam pokušava proizvesti i tržiti ove proizvode na način koji izbjegava poteškoće "ravnog" društva, samo ponovno otkriva logiku obrtničke zadruge, uz razliku da preobilje njegove vrste pseudokreativnosti brzo smanjuje cijenu na žalosnu razinu, ostavljajući ga nesigurnijim od njegovih srednjovjekovnih prethodnika. Sve što ostaje su iluzije, 700 godina kasnije. "Tako se kod srednjovjekovnih obrtnika nalazi interes za njihov poseban rad i stručnost u tome, što je bilo sposobno uspjeti u uskom umjetničkom smislu. Ali upravo zbog toga, svaki je srednjovjekovni obrtnik bio potpuno zauzet svojim radom, prema kojem je imao zadovoljan robovski odnos, i na koji je bio podvrgnut u mnogo većoj mjeri nego moderni radnik, čiji mu rad nije važan." (Njemačka ideologija.)

Povratak našem "sloju". (Moram ovdje napomenuti nepreciznost moje analize koja je samo djelomično posljedica neprecizne prirode ovog sloja. Sektor ili sektori društva na koje se referiram jasno nisu ni klasna proletarijata ni vladajuće klase - buržoazije, gornjih birokrata, tehnostrata itd. No, između ove dvije kategorije leže brojni slojevi koji se mogu razlikovati ne samo po svojim pozicijama unutar proizvodnog sustava, nego i po različitim iluzijama i društvenim aspiracijama. Moj "sloj" očito ne obuhvaća sve te slojeve.) Borba protiv "dehumanizacije" ili za "kontrolu nad odlukama koje utječu na nečiji život" je zbunjena reakcija istog tog sloja koji intenzivno osjeća svoju otuđenost i nemoć, ali koji zbog svoje dvosmislene pozicije vodi do izražavanja u kontinuirano oscilirajućim i samoprotivničkim načinima. "Radikalni" student, koji je općenito predodređen za mjesto u ovom sloju, ali koji može privremeno ispuniti svoje konfuzije, jednostavno izražava ove težnje u još izraženijem ideološkom obliku kao što je, npr. "kontrola zajednice" neke otuđenosti ili druge, možda garnirano s ostacima nekog davno zastarjelog lijevog pokreta. No, ovaj lijevost je uglavnom refleks, neimaginativan odgovor na proturječja koja su postala neizbježna. (Kao što hipi, osim što utjelovljuje sve moderne zablude, otkopava sve stare - astrologiju, budizam, itd. - u svojoj nikad završenoj potrazi za nečim što bi stvarno moglo ispuniti obećanje koje je razočarano u svakom "tripu" prije.)

Površna priroda svih ovih fantazija otkriva se kad se primijeti kako su Weathermeni lako apsorbirani u pastoralnu hipi idilu ili kako se Yippies pretvaraju u entuzijastične birače. Ono što je "pokret" mislio da želi bilo je manje važno od onoga tko ga je sačinjavao. Nije se raspao zato što su mlađi Guevaristi saznali za Kronštadt, kao ni "hipi kultura" nije bila pokradena.

Sve ove apokaliptične vizije našle su svoju autentičnu realizaciju u trgovinama i religijama - često u kombinaciji jedne s drugom! Na mjestima poput područja zaljeva San Francisco, gdje su arhaični pseudo-sukobi nadmašeni, može se vidjeti kako se povezuje ono što nikad nije bilo bitno odvojeno: oglašivač uzgaja dugu kosu, pridružuje se grupi za susrete i sanja o tome da sve odbaci i ode na selo; dok se umorni mladić, uništen zbog uništavanja svojih "buržoaskih blokada" (tj. svoje subjektivnosti) u maoističkoj kolektivi ili zbog siromaštva ruralne zajednice, vraća da otvori trgovinu usluživanja naroda ili se bavi "svjesnosti" jednog ili drugog reificiranog banaliteta pridruživanjem "alternativnim" medijima ili možda vodstvom grupe za susrete. Ni be-inovi pasivnih masa niti svi "događaji", niti ritualizirano "razbijanje" militanata za svaku stvar osim svoje vlastite, niti spektakularni sabotažni pokušaji nekoliko suicidalnih gerilaca nisu mogli okrenuti grad naglavačke kao radnici Pittsburgha koji su jednog dana u listopadu 1971. godine iz čiste radosti zbog pobjede na Svjetskoj seriji.

Nipošto ne želim reći da su svi ti sukobi koji su se našli uključeni u "pokret" - ili čak svi koji su mislili da pripadaju tom spektakularnom označavanju - bili čisti izmišljotina, čisto prolazne fantazije. Dok je većina "opozicije" Vijetnamskom ratu, da uzmemo samo jedan primjer, jednostavno bila učmala predstava humanističkog bijesa i bespomoćnog "svjedočenja", ili je bila u interesu političkog regrutiranja, mnogi pojedinci su postigli hvalevrijedne konkretnih zadataka, bilo objavljivanjem potisnutih informacija ili načina za uništavanje poziva u vojsci, ili dezertiranjem, "fragging"-om itd., unutar same vojske. S druge strane, nekoliko malih lijevo orijentiranih skupina također je imalo malen, ali ipak konkretan učinak na moderno društvo; bili su pravi "predvodnici", ali u drugom smislu nego što su mislili. Služili su kao mehanizam povratne sprege upozorenja i kao nesvjesni idejni ljudi za birokratski kapitalizam koji nije uvijek bio sposoban vidjeti reforme potrebne za svoj opstanak. Mnoge od tih reformi (bez ideoloških preuveličavanja) već su čvrsto uspostavljene (npr. programi Black Studies); ostale će bez sumnje biti također, čim se riješe neki zastoji (npr. "kontrola zajednice" nad policijom). Neki od nesvjesnih rješavača problema primili su metke za svoje usluge. Drugi su pronašli svoju prirodnu razinu i krenuli u posao kao posrednici "preživljavanja naroda".

Na isti način, nisu svi "hip" fenomeni prezreni. Taj se naziv obično odnosi na tešku iluziju zajednice i zajednicu teških iluzija, ali pokriva i nekoliko stvarnih prekida s dominantnim načinom "života" te nekoliko stvarnih eksperimenata u smjeru zajednice bez iluzija. Ovi će pojedinci istaknuti iz kaljuže hipi kulture upravo svojom sposobnošću da se istaknu iz nje, tj. otvoreno odbacujući cijelu religijsko-ideološku nadgradnju; i po činjenici da sama autentičnost njihovih iskustava, u kombinaciji s inteligencijom koja je sposobna razlikovati što je živo, a što mrtvo u tim iskustvima, neizbježno ih gura prema sve rigoroznijoj radikalnosti.

* * *

"Spomenuo sam našu brzu kritiku pogrešaka pro-situs, ne kako bih implicirao da ona sama po sebi nije opravdana, nego kako bih primijetio da pro-situsi nisu naš glavni referentni okvir (baš kao ni ICO ili lijevi birokrati). Naš je glavni referentni okvir mi sami, naša vlastita operacija. Nedovoljna razvijenost unutarnje kritike u SI odražava i doprinosi nedovoljnoj razvijenosti našeg (teorijsko-praktičnog) djelovanja.'' --Guy Debord, Zapažnja o SI danas (interni dokument SI, srpanj 1970.)

Nesposobnost Kontradikcije da se suoči sa svojom vlastitom poviješću dijelom je proizašla iz njezine neuspješne koherentnosti suočavanja sa svojom vlastitom pretpoviješću u vrijeme njezina nastanka. Većina budućih članova Kontradikcije okupila se, u jesen 1970. godine, uglavnom oko kritičkog konsenzusa o njihovim prošlim aktivnostima, osobito unutar nedavno raspuštenih kvazi-"situacionističkih" grupa Vijeće za izbijanje čudesnog i "1044". Ali činjenica da smo bili u mogućnosti izraziti ove kritike među sobom i pojedincima s kojima smo se slučajno susreli jednako je akademska kao i činjenica da su neki od jačih članova Kontradikcije napisali članke koji su bili objavljivi, ali su, uslijed toga što su bili uključeni u časopis, bili odgođeni izvan vremena ili interesa. Nismo uspjeli napraviti kolektivno i javno računovodstvo o sebi, o našoj prethodnoj kolektivnoj, javnoj aktivnosti. (Jedan je značajan izuzetak bio naša distribucija jedva adekvatne "Kritike 'O rukovanju subverzivnim skalpelom' od jednog od njezinih autora" - s priloženim "Što je subverzija zapravo" od jednog "Fredericka Engelsa" iz 1044 - onima koji su pročitali taj CEM letak.) I tako smo ostali nešto upleteni u ostatke naše prošlosti jer smo morali raspršeno ispravljati, iznova i iznova, razne fantazije (iracionalistička ili konfuzionistička koncepcija deturniranja, manihejski podjela između "koherentne" i "nekoherentne" organizacije i aktivnosti, fetišizam ne-rada, fetišizam zajedništva, itd.) koje smo tako aktivno širili tijekom godine 1970. i koje su ostale razumno povezane u umovima mnogih ljudi s našim nedavnijim i inteligentnijim pozicijama i projektima.

CEM-ovo izdanje O siromaštvu studentskog života sadržavalo je opsežne dodatke (koji su, osim toga, varirali od neadekvatnog do mističnog) i izostavljanja, bez spomena tih izmjena u izvornom strasburškom letku. A Pobuna i predstavljanje 1044: Značenje Chicano pobune (koja je, između ostalog, Molim Vas prevedite na hrvatski jezik: (koji je, između ostalog, prelako reproducirao opažanja SI-a o Wattsu: pljačke ili antipolicijsko nasilje nisu imali potpuno isti značaj za Chicanose, jer su se događali u kontekstu vrlo debelih spektakularnih ideologija nasilja i trećeg svijeta koje su se pojavile u proteklih pet godina) potpisao je "Herbert Marcuse". Ako je to možda proširilo - smanjujući kvalitetu - njezinu čitateljsku publiku (npr. tiskana je u San Diego Street Journalu), to je bilo na račun jasnoće: ako je Marcuse bio prisiljen javno poreći brošuru (u studentskim novinama UC San Diego), isto tako je istina da mnogi ljudi to nisu znali i zapravo su je prihvatili kao njegovu - što je dalo ovom dijalektički nepismenom profesoru previše nezasluženog kredita.

Kontradikcija bi mnoge svoje poteškoće riješila brže i jasnije da su njezini članovi bili rigorozniji u svojim odnosima jedni s drugima, a prije svega na pitanju jesu li uopće članovi Kontradikcije. Kritika pokreta/kulture protiv-kulture imala je zaslugu što je počela (oko listopada 1970.) kao iskren test našeg međusobnog praktičnog suglasja, iznad i izvan konsenzusa o pogreškama u našoj prošlosti. No, formiranje Kontradikcije u prosincu 1970., iako je bilo ispravno prepoznavanje načina na koji se provodi ograničeni projekt, istovremeno je zaobišlo probni, eksperimentalni karakter tog projekta; kao da smo već pronašli zadovoljavajuću "opću jednakost sposobnosti" među sobom. Uvođenje šireg raspona aktivnosti (objavljivanje časopisa, proširenje kritike pokreta i sl.) zapravo je omogućilo pseudorješenje razlika u kvantitativnom i kvalitativnom sudjelovanju koje su se pojavile u ranijem ograničenom projektu, a koje bi se nedvojbeno još jasnije pojavile da smo nastavili surađivati na ovom čvrstom temelju. Što su projekti grandiozniji, lakše je nekome "raditi na" jednom mjesecima; što je više projekata, lakše je nekome sakriti se iza navodne aktivnosti. Na taj su način slabiji članovi zaobišli potrebni razvoj vlastite autonomne prakse, dok su jači članovi zapeli u pokuš.

Ako je točno, kao što se čini, da su mnogi pripisivali Herbertu Marcuseu pamflet koji je, između ostalog, prelagano reproducirao opažanja Situacionističke internacionale o Wattsu te da su se ti stavovi o pljačkanju ili nasilju protiv policije kod Chicana u kontekstu vrlo debelih spektakularnih ideologija nasilja i trećesvjetskištva koji su se pojavili u posljednjih pet godina događali, onda je to bio na račun jasnoće. Iako je to možda proširilo, dok je smanjilo kvalitetu njezinih čitatelja (primjerice, reproduciran je u San Diego Street Journalu), to je bilo na račun jasnoće. Ako je Marcuse bio prisiljen javno poricati pamflet (u studentskom listu UC San Diego), bilo je jednako istinito da mnogi ljudi to nisu znali i zapravo su ga prihvatili kao njegov – što je dalo ovom dijalektički nepismenom profesoru predaleko previše nezasluženog kredita.

Kontradikcija bi mogla riješiti mnoge od svojih teškoća brže i jasnije da su njezini članovi bili rigorozniji u međusobnim odnosima, prvenstveno u pitanju njihovog članstva u Kontradikciji. Kritika pokreta/protukulture imala je zaslugu početka (oko listopada 1970.) kao iskrenog testiranja našeg međusobnog praktičnog sporazuma, iznad i izvan suglasnosti u pogledu pogrešaka u našoj prošlosti. Ali formiranje Kontradikcije u prosincu 1970., dok je bilo ispravno priznanje načina na koji se ograničeni projekt provodi, istovremeno je zaobišlo probni, eksperimentalni karakter tog projekta; kao da smo već pronašli zadovoljavajuću "opću jednakost sposobnosti" među sobom. Prihvaćanje šireg raspona aktivnosti (objavljivanje časopisa, širenje kritike pokreta itd.) zapravo je dopustilo pseudorješenje razlika u sudjelovanju, kvantitativno i kvalitativno, koje su se pojavile u ranijem ograničenom projektu i koje bi se svakako pojavile još jasnije da smo nastavili surađivati na ovom zdravom temelju. Što su projekti grandiozniji, to je lakše nekome da "radi na" jednom projektu mjesecima; što ih je više, to je lakše nekome da se sakrije iza vijavice očite aktivnosti. Na taj su način slabiji članovi zaobišli potrebni razvoj vlast.

Niz sve više zbunjenih pisama, kulminirajući u patetičnim obranama najglupljih ljevičarskih i hipi iluzija, natjerali su nas da prekinemo s njim u lipnju 1971. Konkretno, previše smo lako prihvatili članstvo ili bivše članstvo u Situacionističkoj internacionali kao da to implicira nadmoćno praktično shvaćanje stvari u kojima smo bili nejasni - iluziju koja je bila ojačana kada su se oni možda pokazali u pravu u drugim slučajevima.

To je bilo naročito očigledno u povijesti naših odnosa s Create Situations. Dopustili smo da njihove formulacije u osnovi ispravnih kritika našeg nedostatka organizacijske rigoroznosti i koherentnosti odvedu, zamagle ili odgode naše vlastite zahtjeve i stavove (najviše protiv njihovog pokušaja "korištenja" underground tiska tako što su tražili objavljivanje tamo njihovih i naših stripova, njihovo patroniziranje "perspektivnih pojedinaca" na njihovoj mailing listi, i njihovo inače nedovoljno i spektakularno "pribavljanje kritike" kako bi brzo uzbudili "1000 situacionista"). U stvari, upravo su u našim kritikama njihovom odnosu prema nama bili najvidljiviji ovi organizacijski nedostaci. Ponekad se događalo da bi jedan ili drugi od nas iznio mišljenje koje se pogrešno smatralo izrazom grupnog stava; u drugim slučajevima, ti su stavovi, s nedovoljno razmišljanja, prihvaćeni od strane grupe, koja se onda našla prisiljenom, možda već idućeg dana, povući ono što se pokazalo kao pogrešno - i možda to učiniti sličnom nedostatkom razmišljanja; ili napokon, u slučajevima gdje smo došli do razmatranih, kolektivnih pozicija, te su pozicije postale besmislene zbog našeg neuspjeha da ih provedemo, da ih postavimo u praktičnim smislovima (npr. jednostavnim odbijanjem da imamo bilo što s njima dok nisu definitivno nadmašili strategiju underground tiska). Također smo "pragmatično" požurili u suradnju s njima dok su važne razlike ostale nerazjašnjene, kao u mom opsežnom ispravljanju njihovih prijevoda SI brošura "Početak jedne ere" i "Siromašni i super siromašni". (Nažalost, njihovo nespretno formatiranje i tiskanje opet su uveli mnoge - iako obično ne temeljne - pogreške u većini članaka. Ovi letci vjerojatno su još uvijek dostupni od Create Situations, P.O. Box 491, Cooper Station, NYC 10003.) Druge razlike uključivale su našu zbunjujuću oklijevanja u našim odnosima s osobama od kojih su se oni odvojili; ova je oklijevanja bila ojačana Tony Verlaanovom nesposobnošću da adekvatno odgovori na kritike upućene njemu u brošuri "Field Study" Chasse-Elwell. Kao što je bilo previše često u našim odnosima s grupama i pojedincima, morali smo biti udareni po glavi prije nego što bismo mogli izvući najelementarnije praktične zaključke. Čak i kada se bitna priroda naših razlika više nije mogla ignorirati i naša je komunikacija učinkovito propala, ipak je bilo potrebno Create Situationsovo manifestno neprihvatljivo prijedlog (da radimo s nama kao pojedincima dok smo još uvijek članovi grupe pod kojom "izgledom" neće imati posla s nama) da bismo ih konačno napustili, u srpnju 1971. Zaista, kada su primijetili naš neuspjeh "da prepoznamo trenutke koji su važni i što je važno u datom trenutku", bili su najtočniji upravo u pogledu dugotrajnog zaostajanja našeg odnosa s njima.

Primjerke prepiske i drugih dokumenata koji se odnose na bilo koje od Contradictionovih prekida mogu dobiti svi koji mi mogu objasniti kakvu će korist od njih imati.

* * *

"Bilo je ljudi koji su već počeli širiti ovu doktrinu u populariziranom obliku... koristeći sve umijeća oglašavanja i intrige... Ipak, trebalo je godinu dana da odlučim zanemariti druge poslove i zagristi u ovu kiselu jabuku... Iako ovaj rad na bilo koji način ne može ciljati na predstavljanje drugog sustava kao alternative Herr Dühringovom 'sustavu', nadamo se da će čitatelj primijetiti unutarnju koherentnost koja leži u pozicijama koje sam iznio... Ovo je dječja bolest koja označava prvu fazu, a koja je neraskidivo povezana s preobrazbom njemačkog studenta u socijaldemokraciju, ali koja će se brzo odbaciti s obzirom na iznimno zdrave instinkte naše radničke klase." --Engels, predgovor Anti-Dühringu

Izgleda da autor raspravlja o njihovom prekidu s Point-Blankom u prosincu 1971. zbog obrambenosti grupe u odgovoru na kritiku. Autor kritizira Point-Blankovu reinkarnaciju povijesti, koju koriste da prikriju vlastite nedostatke i obranu. Autor vjeruje da je Point-Blank prešao fazu eksperimentiranja i pokušao izmijeniti gotovo sve fundamentalno. Autor primjećuje da Point-Blank pokušava pakirati svoje ideje na različite "skandalozne" načine kako bi privukli one koji su navikli "učiti" ponavljanjem. Autor također optužuje Point-Blank za neo-lenjinizam koji koncipira svoj zadatak kao "proširivanje" "radikalizma" Point-Blanka izvan njegova neposrednog članstva.

Jedan neizbježan znak ovog spektakularnog situacionizma je to što on pažljivo izbjegava donošenje bilo kakvih praktičnih odluka jer se nada da, zauzvrat, nitko neće donijeti praktične odluke o njemu. Želio bi prikazati sliku međunarodne zajednice situacionista koji su se okupili oko određenih intrigantnih ideja - širenjem kojih se bilo kakva neumjesna nemoć može nadati da će uvjeriti sebe da je živ. Stoga Point-Blank govori "tko su oni", s onom "rigoroznošću" za koju su se pokušali proslaviti, izostavljajući bilo kakvo spominjanje činjenice da su gotovo godinu dana tesno surađivali s Contradictionom, ili da smo prekinuli s njima, i zašto. Ili jedan Paul Sieveking, osnivač-memorijalni član engleskog pro-situ clearing house "B.M. Ducasse" (= "Prijatelji Lautréamonta"), pokušat će istovremeno i javno održavati veze s Create Situations i nama "slažući se" s pozicijama onoga s kim trenutno razgovara (što smo prekinuli prekidom s njim u prosincu 1971.). Ili podzemni list koji pokušava ispuniti trenutnu ideološku prazninu izdat će posebno izdanje o situacionizmu koje jednostavno sastavlja sve one koji mogu brbljati nekoliko slogana o spektaklu, žrtvovanju, lenjinizmu, itd., I objavljuje "Rječnik Situacijskog jezika" za pouku onih koji to još nisu u stanju.

Široki i ozbiljni interes za situacionističke teorije i metode u različitim sektorima društva - čak i ako kroz apsurdnu medijaciju pro-situ propagande - je znak napretka modernog pretpovijesti i njegove kritike. Međutim, pro-siti su sami po sebi samo zbunjujuća straža. To da takvi infantilni elementi mogu kapitalizirati na navodnoj povezanosti s navodno prestižnom oznakom ispred onih koji su često radikalniji i originalniji od njih, je neizbježno privremeni fenomen. Bespomoćnost onih koji raspravljaju s glasačima, freakovima, i pokretom koji priznaju kao mrtvog konja, jer bi svatko drugi bio im više nego dorastao; ili onih koji "objavljuju svoje postojanje" i prisiljeni su se vratiti sljedeći dan kako bi objavili kako su svi bili skandalizirani, u slučaju da to nisu primijetili prvi put - ta bespomoćnost očita je svima osim samima sebi, koji su uhvaćeni u kratkom uzbuđenju te "određene notorijetete" koju navode s tako loše prikrivenim ravnodušnošću. Samo pro-situ ne prepoznaje drugog pro-situa.

* * *

“Međutim, kako ni Svijet ni mi sami ne bismo više trpjeli zbog takvih nesporazuma, nakon što su me moji Prijatelji mukotrpno nagovarali, napisao sam cjelovitu i napornu disertaciju o glavnim proizvodima našeg Društva; koji, osim svoje lijepe vanjštine radi zadovoljstva površnih čitatelja, u sebi skrivaju najfinije i najdublje sustave svih znanosti i umjetnosti.” —Jonathan Swift, Priča o bačvi

U siječnju 1971 Contradiction je objavio plakat na zidu pod nazivom Birokratski Comix, koji je primijetio ulogu različitih heroja pokreta, domaćih i uvezenih, u odnosu na nedavni radnički ustanak u Poljskoj. Naš plakat je u travnju preštampan od strane Create Situations; čija je distribucija međutim, ostavila nešto poželjnije u smislu rigoroznosti, kako je gore napomenuto.

U travnju smo podijelili otvoreno pismo Johnu Zerzanu, Anti-Birokratu iz S.F. Društva socijalnih službenika na sastanku te donekle “participativne” ali pitome organizacije.

U lipnju smo objavili Wildcat Comics, koji je uglavnom bio distribuiran vozačima sanfranciskih kablova čiji je divlji štrajk nekoliko mjeseci ranije opisan u njemu.

U srpnju smo objavili - u suradnji s Point-Blank - strip-letak Još uvijek izvan reda, koji je distribuiran telefonskim radnicima tijekom njihova kratkotrajnog nacionalnog štrajka.

U kolovozu smo objavili kritiku Anti-Mass brošure "Metode organizacije za kolektive", pokušaj da se pokret ponovno oživi uključivanjem u njega, između ostalog, fragmenata nedovoljno probavljene situacionističke misli.

Smatram da je "Anti-Anti-Mass" bio pristojna, ako malo čvrsta analiza; da je "Birokratski Comix" bio prikladna agitacija u vrijeme i mjestu, što se vidi, na primjer, po brzini i žestini s kojom su lokalni militanti skidali plakate sa zidova Berkeleya, obično poznatog po mirnom suživotu svih kulturnih i političkih fragmenata ("Dobro je biti napadnut; to dokazuje da ste jasno povukli crtu između sebe i neprijatelja", kako je rekao jedan od njihovih zvijezda); i da su, izuzev "Wildcat Comicsa", radnički agitacije bile jadne, agitacijski pokreti bili su jadni, proizvod apstraktnih želja da se nešto kaže radnicima, kada u stvari nismo imali ništa konkretno za reći osim apstrakcija.

Contradiction, koja je od svog osnutka izjavila svoje suglasnost s glavnim tezama Situacionističke internacionale, u svibnju 1971. godine izdala je izjavu koja je sažela neke od tih teza, zajedno s "Minimalnom definicijom revolucionarnih organizacija" SI-a.

Contradiction je tiskala engleske prijevode sljedećih SI tekstova: prvih šest poglavlja Raoula Vaneigema Traktata o življenju za uporabu mlade generacije (siječanj 1971., 2500 primjeraka); O siromaštvu studentskog života (svibanj 1972., 2000 primjeraka); i nastavila distribuciju 1044-ovih izdanja Propasti i pada "spektakularne" robne ekonomije, Vaneigemovog Totaliteta za djecu i "Desolation Row" (poglavlja o nihilizmu iz Traktata).

U našim izdanjima Traktata i Propasti “Spektakularne” robne ekonomije, napravili smo grešku ostavljajući izvan naše adrese, što je dalo dojam da su objavljeni od strane američke sekcije SI (koja više ne postoji).

Primjerci “Teritorijalnog upravljanja” (poglavlje iz knjige Društvo spektakla Guya Deborda), zajedno s Contradiction stripom, podijeljeni su na pojavljivanju urbanistickog nesposobnjakovića Palo Solerija u Berkeleyu u ožujku 1971. Tog istog mjeseca dijelili smo i primjerke SI-jevih “Teza o komuni”, objavljenih kao zidni plakat od strane Create Situations.

Objavio sam 750 primjeraka ovih “Bilješki o Contradiction i njegovom neuspjehu”.

* * *

“Moje glavno protivljenje nije bila taština koja postoji u pisanju svojeg života... Bojao sam se da ne uništim sretne trenutke koje sam poznavao opisujući ih i razlažući. Pa dobro, to odbijam učiniti; preskočit ću sreću... Hoću li imati hrabrosti opisati ponižavajuće događaje bez spašavanja kroz beskrajne uvodne riječi? Nadam se... Ali moram započeti s tako tužnom i teškom temom da me već obuzima lijenost; gotovo sam sklon baciti svoj kemijsku olovku. Ali u prvom trenutku usamljenosti, požalit ću zbog toga.” —Stendhal, Memoari jednog egoista

Prošlo je šest mjeseci od raspuštanja Contradictiona prije nego što su bivši članovi bili sposobni dati i jednu jednostavnu javnu izjavu o tome. To pokazuje da se u takve poduhvate ne kreće olako. Nepotpuno, nejasno, neriješeno, krivotvoreno nakuplja se s bolnim posljedicama. Potisnuto se vraća. Dugotrajni kolektivni coitus interruptus koji je bio povijest Contradictiona, ili bolje rečeno, radikalnih projekata započetih tamo, a tako malo ostvarenih, nije nas samo ostavio frustriranima, već i kronično blokiranim. Nismo prvi ni posljednji revolucionari koji misteriozno zapadaju u više ili manje cinizam kada je riječ o kulturi, opsesiji preživljavanja ili najbanalnijim ili lažnim osobnim odnosima: morate trčati da biste ostali ispred kandži stare zemlje. Naša nesposobnost da javno riješimo kolektivni zastoj naše javne prakse nije bila nevezana za naš neuspjeh da adekvatno postavimo pitanja specifičnih osiromašenja naših individualnih života. Odbacujući gluposti i iluzije naše prehistorije svakodnevnog života, također smo u velikoj mjeri izgubili bezbrižnost i drskost onih lijepih dana. Ako smo zaboravili najelementarnije lekcije, to je zato što smo prestali živjeti po njima; naše teorije su prestale biti teorije naših stvarnih života. Sve što je ostalo bila je, s jedne strane, artikulirana ideologija strasti i užitka koja je posredovala naše osobne odnose unutar i izvan grupe; a s druge strane, tendencija koja je reagirala na smiješne rezultate te ideologije tako što je naše "osobne" živote jednostavno otpisala kao pitanje koherentne, kolektivne brige.

Nitko nije više bio žrtva svih kontradikcija Contradictiona od mene. Ja sam najviše gurao preuranjeno širenje naših aktivnosti da postanemo grupa "poput SI-ja". Ja sam se najviše poistovjetio s Contradictionom kao spektakularnom obitelji. Kako je to jedan stari drugar rekao, "Knabb se ostvario u situacionističkoj politici", što, ako izražava da mi je grupa bila manje tuđa nego drugima - da sam se najviše iskazao unutar nje - također mjeri stupanj moje fundamentalnije otuđenosti. Ako sam pokrenuo i sudjelovao u više projekata, često sam manje radikalno prepoznavao njihove neuspjehe i izvlačio odgovarajuće zaključke. Ja sam se više od drugih držao iluzija o mogućnostima za Contradiction mjesecima nakon što se taj oblik postao očito zastario i represivan. U interesu kratkoće mogu reći da, ako bih mogao napisati pravi Anti-Dühring o Point-Blanku (tužno poduzimanje čak i zamisliti!), to je zato što znam o čemu govorim; i sam sam prošao kroz oblasti te bizarne malene ideološke podsvijesti. Skoro da nema teze u Debord-Sanguinettijevom portretu pro-situacije (u Tezama o SI i njezinom vremenu) gdje se ne prepoznajem - u prošlosti i sada, nažalost, previše.

Što se tiče ostalih članova, svi su bili zadovoljni pasivno prepoznavajući pogreške svoje prošlosti. A neki od njih izgleda su uključili življenje s pasijom, rigorom i originalnošću među te pogreške. Toliko su "sazreli". Uzeli su se u obranu u nerazumijevanju i povrijeđenosti protiv najosnovnijih javnih kritika lažiranja jednog ili drugog od njihovih kolega. Jesu li sve zaboravili? Tada će i sami morati podnijeti istu kritiku, postati još javniji! Većina njih još uvijek nije stvarno govorila za sebe. A oni koji su to najbolje mogli sada to uopće ne mogu. Oni su zaostali. I ovi će ih trenuci ostaviti još dalje ako ne poduzmu nešto očajničko.

* * *

"Vrijeme za pisanje je zrelo, jer ne smijem štedjeti ništa od onoga što sam upropastio. Polje još nije bilo preorano. ... Vrijeme umjetnosti je završeno, vrijeme filozofije je završeno, snijeg moje nesreće je nestao. ... Vrijeme ljeta je ovdje; odakle dolazi, ne znam, kamo odlazi, ne znam: ovdje je!" —Paracelsus

Članovi Contradictiona mogli su se suočiti sa svojom dilemom prijavljivanjem temeljne taktike razbijanja zastoja koncentriranjem upravo na otpor prema analizi. To bi ukazalo ne samo na osnovne kolektivne organizacijske pogreške koje sam izložio u ovim "Napomenama", već i na naše individualne otpore, to jest naše karaktere. Ti otpori bili su izrazito očiti oko konačnog sloma grupe u našoj nagloj patološkoj ravnodušnosti prema našoj često vrlo uzbudljivoj prošloj aktivnosti; prema razlozima za devoluciju te aktivnosti u dosadnu rutinu; prema praktičnim mogućnostima za nadilaženje tog stanja stvari; i prema jedni drugima. Ovaj fenomen postavlja pitanja (naslikana u prekrasnoj knjizi Jean-Pierre Voyer Reich: Kako koristiti) koja su očito od presudne važnosti, a kojima se ovdje gotovo nisam bavio. Dovoljno je reći, za sada, da ako je neosporno da je praksa teorije individualno terapijska, čini mi se jednako istinito da je napad na vlastiti karakter društveno strateški, praktičan doprinos međunarodnom revolucionarnom pokretu. Karakter pro-situa objektivno se ojačava spektaklom njegova suprotstavljanja spektaklu (što se karaktera, naravno, najviše dokazuje njegovom nesposobnošću da prepozna njegovo postojanje, osim kao "banalnosti", sve dok ga prekomerni simptomi, možda vidljivo inhibirajući njegovu društvenu praksu, ne prisile na pažnju). Na suprotnom polu, sva lucidnost Artauda, koji napada svoj karakter izolirano, ne sprječava "vanjski" komoditet-spektakl kojeg prezrivo odbacuje da se ponovno pojavi u njegovom unutarnjem svijetu kao fantazija posjedovanja od strane izvanzemaljskih, zloćudnih bića. Poput revolucije u maloj zemlji, osoba koja razbija blok, rutinu ili fetiš mora agresivno napredovati kako bi otkrila ili potaknula radikalne saveznike izvan sebe, ili izgubila ono što je stekla i postala žrtva vlastitog unutarnjeg Thermidora. Raspada karaktera i raspada spektakla su dva pokreta koji se podrazumijevaju i zahtijevaju jedan drugog.

Ove formulacije će se morati precizirati.

Napisano u ožujku 1973. Tiskano u knjizi Public Secrets: Collected Skirmishes of Ken Knabb.

Croatian version of Ken Knabb's Remarks on Contradiction and Its Failure (1972), translated by Ena Gojak.